Sjedimo u dvorani, na fakultetu, mobiteli su spremni da nam ubiju dosadu, neki već u položajima za spavanje, neki u mislima kako su mogli ostati kod kuće… Bio je to jedan sasvim običan i dosadan fakultetski dan.
No, tada nam u dvoranu uđe jedan gospodin, duge sijede brade i kose, pomalo drugačijeg izgleda. I počinje pričati. Posjetio nas je bivši beskućnik i sve nas zadivio svojom životnom pričom. Odjednom, svi ga počinjemo slušati, mobiteli zaboravljeni, kave čudom počele djelovati, neki zadivljeni njegovom borbom, neki sa suzama u očima… Slušamo tu njegovu priču, zapanjeni, ne vjerujemo da je to nečija stvarnost. On je uspio, pobijedio je u svom životu i danas pomaže drugim beskućnicima i vodi udrugu Fajter, jer je stvarno pravi borac. Vodi časopis i piše knjige.
Počinje vrijeme u godini kada svi nenormalno troše, Božić je postao „kupi i daj“ blagdan, svijet je postao materijalno selo. Svi smo udubljeni u mobitele, pratimo najnovije trendove i ono što želimo to i kupimo, bez da previše razmišljamo. I tada, sretnemo nekog beskućnika, nekog nepoznatog čovjeka, ženu s djetetom kako nas milo gleda i pruži nam otvoreni dlan, i ni ne kaže do kraja Imate li koju kunu?, a mi već odmahujemo glavom i skrećemo pogled, procijenivši da za njih nemamo, jer kakav je to čovjek koji prosi, što ako ima a želi od nas, što ako je iza njih netko drugi, joj nedajbože da dođe još jednom… Svašta nam u toj milisekundi prođe kroz glavu.
Ovog tjedna svi govore o Interliberu, natječu se tko će uloviti više knjiga, čiji će kup biti veći… Neki će potrošiti stotine, neki čak i tisuće kuna na knjige koje možda neće ni pročitati… Drugog dana otići ćemo u trgovinu i vraćati se s punom vrećom hrane koju možda ni nećemo svu pojesti… I tada nas netko zamoli za jednu kunu i okrenemo se, ni ne znajući kakav život ima, gdje spava, što jede…
I kaže naš gospodin: „Da, beskućnici piju ali to je posljedica, ne uzrok. I ako im date pokoju kunu, možda će to potrošiti na alkohol, ali oni su i gladni. Ponekad će kupiti i pokoju kiflu.“ I priča kako se u vanjskom svijetu ne uklopiš ako ne piješ s ostalima, kako te izbace i iz tog izbačenog društva… Kako nosiš vrećice kao čarape i tri broja veće cipele, jer štakori su opasni, svašta prenose… Kako ne možeš s nikime razgovarati, kako se ne možeš okupati ni oprati ruke, a s vremenom te navike i zaboraviš.
Ovime bih htjela reći da svatko od nas može kupiti njihov časopis i pomoći im, časopis košta 8 kuna, nama to nije dovoljno ni za jednu kavu a njima je to cijeli svijet. Ta nepuna dva sata promijenila su mi dan. Razmišljam o tome, čitam njegovu knjigu, googlam udrugu… Ma svašta on radi, pričao nam je kako se bojao štakora, a nije nam ispričao da je i vodič po Zagrebu. Kako je samo skroman!
Mišljenja sam da se sve stvari u životu moraju dogoditi s razlogom. Da on nije proživio sve ovo, ne bi bio ovdje gdje je sada. Ne bi tog jednog dana ušao u dvoranu pospanih studenata i zadivio ih, ispunio njihova srca i misli. Ne bi pomagao drugim beskućnicima, ne bi vodio časopis ni pisao knjige. I mi bi i dalje živjeli u tom našem „želim najnoviju stvar“ svijetu i ignorirali vapaje za pomoć.
U takvoj stvarnosti ja ne bi pročitala ovu knjigu. 0.1% čovjek, takvog je naslova. On kaže 0.1% čovjek?? Ma on je veći čovjek od svih nas! I ne samo čovjek, on je borac, ljudina, pisac, prijatelj. Ovih pedesetak stranica knjige uspjelo me rasplakati i još više zamisliti. Ako on može pomoći drugima, ma mogu i ja.
Zar je to tako teško?
