„Imati tisuće knjiga i nikad ni jednu ne otvoriti, okrenuti leđa cijeloj zbirci i reći: Ne. To je kao da imaš punu kuću prelijepih žena i s osmijehom na licu nikad ne taknuti… ni jednu.“
Što biste napravili kada bi u svijetu bilo zabranjeno čitanje, kada bi sve informacije dobivali putem ogromnog televizora i kada bi vatrogasci, umjesto da gase požare, podmetali požare i namjerno spaljivali knjige?
To se upravo događa u ovom distopijskom romanu koji zapravo nije ni jako daleko od stvarnosti, osim što nam knjige nisu zabranjene (i nadam se da nikome to neće pasti na pamet). Ovdje vlast kontrolira društvo putem televizijskih programa te tako određuje ono što je ispravno, a što neprihvatljivo (hm, određuju li to danas putem interneta???)
Ma čitajte samo ovu rečenicu… ista današnja situacija…
„Daj ljudima natjecanja na kojima pobjeđuju ako se sjete riječi popularnih pjesama ili glavnih gradova saveznih država ili koliko je kukuruza Iowa lani uzgojila. Natrpaj ih do vrha nezapaljivim podacima, toliko ih zaguši vražjim 'činjenicama' da se osjećaju pretrpano, ali potpuno 'genijalno', od svih tih informacija. Osjećat će se kao da razmišljaju, imati osjećaj kretanja bez kretanja. I bit će sretni jer se činjenice te vrste ne mijenjaju.“
Glavni protagonist je vatrogasac kojemu je zadatak da se odazove na svaku uzbunu i spali knjige, bez razmišljanja i bez gledanja… da spali kuće s knjigama a dopušteno mu je i ostaviti ljude u njima, ako se ne žele odvojiti od knjiga (e to bi mogla biti ja…). No, može li kontrolirati svoju znatiželju i spaljivati knjige, kako mu je kazano, ispranog mozga… ili ima u njemu nešto više?
„Mora da postoji nešto u knjigama, nešto što ne možemo ni zamisliti, kad je žena odlučila ostati u kući koja gori; mora biti nečega. Ne ostaješ ni zbog čega.“
Knjiga je napisana malo drugačije od svih koje sam do sad čitala, nema poglavlja, nema sad neke velike karakterizacije ili događaja… mislim, ima, ali nije to onako životopisno, puno opisa, cvjetića, tratinčica i svih živih bića i usporedaba… Ovo je više kao- eto, napisat ću kako razgovaraju, dodat ću neke događaje i to je to. Ne kažem da je loše, kažem samo da je drugačije. No, ima jako puno zanimljivih rečenica koje će poslužiti za citate.
Ovaj roman napisan je 1953. i jako sliči današnjoj budućnosti, u kojoj se žene i muževi ne poznaju, gdje su toliko udaljeni i zaokupljeni gledanjem televizora da se ni ne sjećaju kako su se upoznali i to im uopće nije važno, gdje su sve knjige kratili na sažetke sažetaka, pretvarali ih u samo jedne rečenice koje se slušaju…
Svidjela mi se knjiga zbog toga što je drugačija po stilu pisanja i što jako dobro prikazuje probleme današnjice. No, nisam baš shvatila dobro kraj i morat ću nekoliko posljednjih poglavlja pročitati još jednom. Sve u svemu, zadovoljna sam knjigom i moja ocjena je 4.8/5.
„Svatko mora ostaviti nešto za sobom kada umre, rekao je moj djed. Dijete ili knjigu ili sliku ili kuću ili sagrađen zid ili izrađen par cipela. Ili zasađen vrt. Nešto što je tvoja ruka dodirnula na neki način, da tvoja duša ima kamo otići kada umreš, i kad ljudi pogledaju to stablo ili taj cvijet koji si posadio, ti ćeš biti ondje. Nije važno to napraviš, glavno da promijeniš nešto iz stanja kakvo je bilo prije nego što si to dotaknuo u nešto što će biti nalik tebi nakon što makneš ruke. Razlika između čovjeka koji kosi travu i vrtlara upravo je u dodiru, rekao je. Kosac kao da uopće nije bio ondje; vrtlar će ondje biti cijeli život.“
Izdavač: Vorto Palabra
S engleskog prevela: Anja Majnarić
