Kada čujete da netko ima mentalni poremećaj, na što prvo pomislite?
Kada sam u sinopsisu ove knjige pročitala da lik ima mentalni poremećaj, nisam očekivala ovakvu radnju. Martin nije sasvim u redu, on jako voli svoju kćer, pazi ju, prati je do školskog autobusa, uči je pucati i čistiti puške i- vodi ljubav s njom. Da, toliko je voli. Turtle je pak četrnaestogodišnja djevojka koja isto tako voli svog tatu, no shvaća da oni žive drugačije od ostalih i da možda nešto nije u redu u njihovom odnosu, no ne može shvatiti što.
Divlja djevojčica Turtle (Julia) pokazuje sve znakove socijalne izolacije i njezina učiteljica primjećuje da nešto nije u redu, no ne može ništa poduzeti jer ne može saznati što se to događa u njenoj kući, ali i postavlja Turtle kriva pitanja. Kada je pita dali je tata tuče, ona kaže ne, jer je ne tuče, a silovanje- ona taj čin smatra normalnim i poželjnim, jer joj je tako otac rekao, jer je on toliko voli, pa to ni ne spominje drugima.
Isto tako, Martin je uvjeren da će doći smak svijeta te se priprema za taj dan, kuća im je puna konzerva hrane i pušaka, koje Turtle svaki dan čisti umjesto da uči. Ona zna prepoznati sve biljke u prirodi i zna kako preživjeti i nekog spasiti u divljini. Kako se razvija, sve više shvaća da nešto s njihovom obitelji nije u redu, pa tako bježi od kuće, ali s nadom da će otac poći za njom. Na tom putu ona upoznaje dvoje dječaka, Bretta i Jackoba s kojima čak počinje i komunicirati (što nikad ne radi). No, ona se nakon par dana vraća ocu koji i dalje nastavi po svom, nagovara je da puca puškom na što ona govori kako nije dobra ideja, no ipak mora to učiniti (kao i mnoge druge stvari). Osim silovanja ovdje ima i ostalih oblika zlostavljanja, psihičkog- koje je jako utjecajno i proteže se kroz cijelu knjigu; i fizičkog, čak i socijalnog.
Kada nakon jednog traumatičnog događaja za oboje Martin nestane na 3 mjeseca, Turtle se vraća „normalnijem“ životu i druži se sa Jackobom, koji joj pomaže sa kupnjom hrane i lijepim druženjem. I kada smo se ponadali da se Martin nikad neće vratiti, on se vraća i nije sam. I tu priča postaje malo jezivija (iako je to bila i prije) i dalje ne možete stati s čitanjem, a srce vam kuca sto na sat jer ima previše napetih i dosta neprihvatljivih dijelova za nas koji živimo donekle „boljim“ životima od njih.
Priča nije toliko jeziva ni previše strašna, samo što udara u psihu i to što je u njoj strašno jest to što se ovo jako lako može dogoditi u stvarnosti. Ali ako vas ovakve psihičke priče ne zanimaju i ako ste paranoični i vjerujete svemu što pročitate, radije je preskočite i živite u miru, bez bolesnih ideja svakog puta kada netko spomene frazu „najdraže moje“. No ako čitate samo ovakve knjige, ali i ako želite pročitati nešto potpuno uvrnuto i drugačije, uzmite je u ruke što prije.
Općenito nemam primjedbe na likove, stil pisanja i radnju, no ono što mi se nije svidjelo jest kraj. Prošlo je nekoliko dana od kako sam je pročitala i mislila sam da ću shvatiti kraj, no nisam. Za takvu opsežnu i pomalo „bolesnu“ priču, kraj mi uopće ne paše i pitam se što je pisac s njime htio reći. No kako bilo da bilo, mogu reći da mi kraj nije pokvario cijelu priču i cjelokupni dojam, jedino što ju je malo „zakiselio“, odnosno imam osjećaj da je pisac htio ublažiti cijelu priču, a za takvu priču nam to ne treba. Nakon tolikih događaja stvarno ne trebamo „mlaki“ kraj.
Bez obzira na to, ovo je knjiga koju ću pamtiti.
