Strah od vlastitog mišljenja

Od početka mojeg „bloganja“ pitam se treba li objavljivati recenzije knjiga koje ti se nisu baš svidjele. Hoće li se autori uvrijediti? Hoće li se izdavači uvrijediti? Trebaš li objaviti negativnu recenziju ako si tu knjigu dobio da je promoviraš, da napišeš recenziju sa ciljem da potakneš nekoga na kupnju? Je li u redu napisati nešto negativno?

Brzo sam samoj sebi odgovorila na ovo. Zašto ja ovo radim? Zašto pišem recenzije za knjige? Eh, zato jer obožavam čitati i obožavam pisati i zato jer sam uvijek voljela dati ljudima neku dobru preporuku i porazgovarati o knjigama. A dobra preporuka znači i da kažeš – hej, nemoj čitati ovu knjigu, nije dobra. Zašto ima toliko blogera ako mi ne bismo mogli napisati svoje mišljenje, ako bismo svima trebali ići „uz dlaku“ i imati samo najpozitivnije recenzije i mučiti se napisati i izvući iz knjige nešto pozitivno ako pozitivnog za tebe nema? Čemu brdo recenzenata ako bi svi „trebali“ pisati pozitivne recenzije ili pisati ono što nam se kaže? Zar blog nije tvoj, zar blog nije tvoje mišljenje o knjizi, tvoje stajalište i tvoja perspektiva čitanja? Puno puta nisam objavila recenziju jer mi se knjiga nije svidjela, a pročitala sam je. Druga priča je kada ne možeš dovršiti knjigu- u tom slučaju mi nije u redu pisati negativnu recenziju, radije bih samo u opis fotografije stavila da je nisam mogla dovršiti. Ali dovršiti knjigu i ne napisati recenziju samo zbog toga što te razočarala i što želiš ostaviti pozitivan dojam, to mi nije u redu i dugo mi je trebalo da shvatim da mi nije u redu.

Svatko od nas je različit te voli različite knjige. Vodimo različite živote, imamo različite interese i zbog toga imamo različitu perspektivu za neku knjigu. No, mnogo puta sam se razočarala u knjigu baš zbog toga što sam o njoj čula samo riječi hvale, očekivala sam previše od nje, pa mi je ispala sasvim prosječna. Mnogo puta sam bila znatiželjna i posegnula za knjigom koja ima i negativna mišljenja- zanimalo me kakva će biti meni.

Čitatelji će te više cijeniti ako si iskren, ako nemaš dlake na jeziku i ako pišeš onako kako želiš. Dobit ćeš svoj prepoznatljiv glas u dubinama interneta. I radije ću kupiti knjigu koju želim i napisati o njoj što hoću, nego da dobijem knjigu besplatno i razmišljam što da napišem ako mi se ne svidi.

Imamo li pravo na svoje mišljenje? Imamo li zaista pravo glasa? Je li nas strah od vlastitog mišljenja?

Nekad mi se čini da nam se puno knjiga nameće. I ne samo knjiga, tu su i kozmetički proizvodi, odjeća, dobre destinacije, tuđe mišljenje… Nameće nam se ono što bi trebalo biti normalno i ako to za tebe nije normalno, ako ti nije prihvatljivo- stvar je u tebi. Više nisi bitan ti kao pojedinac i ti kao jedinka i unikatno društveno i ljudsko biće. Danas je bitno zajedničko mišljenje i ono što je popularno, danas svi žele imati ono što i drugi imaju. Tko nam je to nametnuo? Uvijek sam htjela imati nešto što nitko nema, odnosno nikad nisam htjela imati ono što svi imaju. A danas? Čudim se što vidim društvo sa istim majicama, starkama i narukvicama, čak i sa istom frizurom i bojom kose. Hoće li ti netko onda nametnuti i tvoje mišljenje? Do koje granice ćeš dopuštati da te drugi kontroliraju? Hoće li stati na istoj odjeći, hoćeš li im dopustiti da ti kreiraju i tvoje stajalište, način razmišljanja i tvoje sviđanje?

Koliko smo jaki da se odupremo razmišljanju većine i budemo svoji?

Ako si autor, moraš znati da će postojati ljudi kojima se tvoj rad neće svidjeti. Ako si izdavač, znaš da ne možeš očekivati da se knjiga svidi svima. Ako si bloger, znaš da nećeš pružiti sadržaj koji odgovara baš svima. Isto kao i kuhar, pjevač, učitelj… Ako si čovjek, znaš da se nećeš svima svidjeti ali i znaš da imaš pravo na svoje mišljenje. Imaš pravo baviti se čime želiš, ispuniti svoje slobodno vrijeme kako želiš. I ako želiš napisati negativnu recenziju i svima reći da ti se ta knjiga nije svidjela, zašto se sramiš? Pitam te još jednom, želiš li biti svoj ili želiš biti kao i svi ostali?